Uspomene

Da krenemo od pocetka: avgust... Desi se zemljotres, znao sam da si dosla. Popili smo prvu kafu od mnogih. Izgledala si zanimljivo. Imao si uvijek neku interesantnu pricicu za mene. Pamtila si moje price. Oblaci stvarno daju nebu posebnu perspektivu. Voljedoh sto znades staviti price u kontest oblacnog neba. Voljela sam sto si uvijek znao popraviti mi dan. Zato oblaci i sluze, da bi sunce proslo kroz njih. Oblacno ponekad, ali najcesce suncano i vedro, bez obzira ne vremensku prognozu. A onda dodje septembar. Septembar je bio zanimljiv, poneka vecera, poneki rodjendan. Nas prvi ples. Jutarnja kafa, ukusan dorucak, mm, spomenuh li veceru kojoj sam presudila u pet minuta? Gledao sam te kako spavas, znajuci da ces me mrziti ako te probudim. Ali si isto lupao sudjem spremajuci dorucak. Zudio sam da se probudis, da te nahranim. Kao i mnogo puta od tada. Volio sam ta jutra. I veceri. Druzili smo se kroz neka ludila, alkohol, dobru konverzaciju i poneku cigaru. I u novembru, i u decembru... Rana naiva, rekli bi neki, ali opet, bilo je tako dobro. Ucili smo zajedno, i jedno od drugog. I onda shvatih da mi znacis. I onda Tshvatih. Sta? Shvatih da postoji neka posebna konekcija. Volio sam tu konekciju, nase momente, nase zagrljaje, znajuci da je to momenat. Momenti su cinili ovu godinu, lijepi uglavnom. Imali smo svoje ponore i visine. Ali ostali smo na visini. Sjecam se prvog poljupca. I drugog. Nisam siguran zasto, ali mi tvoj zagrljaj puno znaci. A bilo ih je puno, tu sam se osjecala najsigurnije. Zato i jesam tu. Hvala ti sto si uvijek tu! I bit cu uvijek negdje blizu, viriti preko tvog ramena, kao dobri duh. Znam, i ja cu uvijek biti tu, gdje god da sam. I hoces mi nedostajati, ali to je u redu, jer cu te ispratiti s velikim osmijehom na licu, sjecajuci se svih divnih momenata koje smo proveli zajedno. Nedostajace mi nase price, ali pricacemo ih opet, nekad, negdje, ovo nije kraj... Znam, ova prica nije gotova, ostat ce jedno divno prijateljstvo, i vise od toga. Znam da hoce, ni daljina ni vrijeme ne mogu to promjeniti. Bilo je to predivnih, neocekivanih, genijalnih devet mjeseci, ostavila si trag i hvala ti za to. Hvala ti za divnih 9 mjeseci, uljepsao si ih svakim danom. So long and thank you for the fish :)

Umro sam jos davne '94, ili to pak bijase kasnije, ljeta jednog gospodnjeg, nije ni vazno vise. Uskocio sam u plavetnilo mora, pozvan zvukom sirena, vodjen zeljom da odigram jos jedan ples, i onda da zaronim, duboko, bez glasa, bez uzvika.

I sada, dok kao duh lutam, zapitam se zasto pisem? Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. I to mi je dovoljno da nastavim izbacivati rijeci, sve one koje odnose nemir, u ovom svijetu sjenki. Ponekad pokusavam objasniti, a ne umijem. Ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecajem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je nedgje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata.

Ali opet, javi se zelja. Onaj iskonski dert koji cuci u nama, ona ideja koja nas vodi. Znas li sta je najljepse u zivotu? Zelja, prijatelju. Rekao bi pisac koji zivi u meni, onaj koji vjeruje u ideale, onaj koji ne shvati da sam umro jos davne '94, ili to pak bijase kasnije, ljeta jednog gospodnjeg, nije ni vazno vise. Ali, i to je dobro. Uspjevam ostati nasmijan, uvijek raspolozen, ne pokazujuci onu stranu koja uvijek razmislja, koja uvijek trazi sjetu iza osmijeha, koja trazi dublje znacenje kada ga nema. Paranoik, rekli bi neki. A opet, suze mi teku od smijeha. Ako se prestanem smijati, ostat ce samo suze. A ja nisam taj. Ja sam i pisac, i filozof, i umjetnik, osoba koja slika svijet rijecima, onaj koji muzikom pogodi misao, dobri duh koji seta ovom planetom, ne prihvatajuci da sam umro, jos davne '94, ili to pak bijase kasnije, ljeta jednog gospodnjeg, nije ni vazno vise.

Ne, nisu me ubili. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? -kazem. Zar me ne cujete? -kazem... Ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim?

Borim se, jos uvijek. Makad bio i duh koji luta. Borim se idejom, borim se mislju, borim se osmijehom. Borim se brigom, pa makar to bila i glupost najveca. Borim se protiv letargije, bojim se protiv obicnosti, borim se protiv boli, makar ona i od zuba dosla, borim se za osmijeh na licu u ovom kratkom vremenu koje nam je ostalo. Borim se za dert, zelju, i necu odustati, jer sam svakako mrtav, duh koji samo luta, jer umrijeh jos davne '94, ili to pak bijase kasnije, ljeta jednog gospodnjeg, nije ni vazno vise.

RIP Charles Bukowski, August 16, 1920 - March 9, 1994.

Mario me upravo pitao sta zelim da radim u zivotu. Dobro pitanje. Koliko god mi mislili da znamo gdje idemo i kako tamo da stignemo, zivot je prokleto nepredvidiv.

se dobro osjecam...

Ponekad izadjem na povrsinu, udahnem, pa opet zaronim. Regularno gnjurac :)

Slucajan susret, lica u tami.
Misli me stalno progone...

A opet...

Kako da se kontroliram, kad me ubija
Osjecaj tako drugaciji od svega sto razumijem,
Od svega sto zelim da vidim,
NestA kao flash...

Hvala ti za inspiraciju da nadjem Djonijeve rijeci, davno zaboravljene...

... Ali upravo otkrih ovaj blog nekome. Pa hajde barem da ti zazelim dobrodoslicu, uzivaj u citanju i nemoj se prepasti, ovo je ipak neka davna istorija :)

Prenese me nesta veceras, pa procitah kompletan blog, napisan nekada davno, prije neke 3 i po godine. Dobar blog, svega mi :) Iz tog razloga, kao i zbog toga sto se mnogo, mnogo toga desilo u medjuvremenu, donesoh odluku da nastavim pisati. Na stolu je vino, u pozadini dobra muzika, generalno se osjecam dobro i vrijeme je... Citamo se uskoro, BukowskiC P.S. Za sve nove posjetioce bloga,ovo je blog koji se cita od pocetka, tamo negdje od februara 2008...